Hoće li mi, molim vas, netko objasnit kako se desi to da osoba u vezi dozvoli sebi da partneru padne na treće mjesto?
Kako to da se s tim može pomirit?
Da veza spadne na jednom tjedno, a on me voli najviiiiiše, jer sam naaaajbolja, jer će me ženit?
Okej, posao broj jedan.
Ali riboloooooovvvvv?!?!?!
Halo, ribolov prije mene?

"Ej miš, završio sam s poslom i otišao sam na ribolov, evo ti slika" Naravno uredno poslagani štapovi, sve složeno. Ja, naravno, najbolja cura ikad odgovaram: "Ajde super, guštaj samo." Vamo tamo, prođe tako neko dopisivanje i kada sam se ohrabrila, napisala sam da osjećam neku hladnoću u zadnje vrijeme, da mi slabo govori da me voli, prije je više. Kako mi je divno bilo u nedjelju i da me popustio taj osjećaj i sad evo opet mi se vratio i da ne znam imam li razloga za brigu. On odgovara: "Majmuneee, nemaš razloga za brigu, volim te ko vrag isto kako sam te i volio do sad, samo mi se ne da pisat xd." Ja ću na to: "A ne znam, teško mi je to bilo napisat, al morala sam ti reć kak mi je. Znam da ti je ribolov ispred mene, al fališ mi. Eto, sorry što sam glupa onda. Skoro na isto dođe otić tamo i do mene u grad, to mi zasmeta, ali osoba sam pa meni fališ." I ja glupa pa sam pomislila da će me smiriti ili reći nešto suprotno, ali ne: "Sori što ti smeta moj ribolov, nađi nekog tko ne ide na ribolov."

Kog isusa, boga, vraga, alaha, budu, šivu da pitam šta da više radim?
Nesretna sam tako, a jedino se sretnom vidim pored njega.

Hvala karma, lekcija naučena. Sad bi bilo dosta.

Joj, otvoren mi je box da pišem već nekih 20ak minuta i nikako da krenem. Kao što sam već ranije u svojim postovima rekla da mene inspiracija puca samo iz tužnih trenutaka, a njih jako malo ima u zadnje vrijeme. Baš sam dobro! Imam ljubav svoju pravu, planove s njim i nikad mi nije bolje bilo. Svako malo dobivam neke porukice slatke, slatkiše da budem jaka jer sam zbog bolesti izgubila puno kila (51kg imam). Skroz me grli, a to volim naaajviše na svijetu.

Volim kad mi legne kod vrata.
Volim kad ga dragam.
Volim kad zaspe kraj mene.
Volim se budit pored njega.
Volim kad mi kolače donese.
Volim me natjera da 5 stvari moram uzet u trgovini.
Volim kad me zove Zvrk.
Volim kad mi piše puno dok mu ja ne odgovaram.
Volim kad mi pametuje za faks.
Volim kad je moj.
Volim ga.
Volim te!!

Isuse koliko planova imamo, koliko želja i volje. Voljela bih da se sve ostvari, da budemo sretni i da nam ništa ovo ne pokvari. Postala sam pokorna, volim mu udovoljit. Poseban je, zahtijeva pažnju i zaslužuje ju. Uvjerena sam da nam ništa neće nedostajati.

<3

Jel' moguće?
Je li moguće da sam toliko sretna?
Je li moguće da me on toliko voli?
Je li moguće da stvarno planira samnom provesti život?

Sada se već poznajemo punih godinu dana. U tih godinu dana smo čuda prošli, ali baš čuda! Od savršenog upoznavanja, dopisivanja do jutra, nalaženja, skrivanja, čak sam te i dijelila neko vrijeme (ne znam kako sam to izdržala). Od jednom je i ljubomora došla, svađe, suze, zagrljaji, poljupci, praštanja, provociranja, "volim te" i tako smo lagano shvatili da ne ide više jedan bez drugog. Ušli mi u vezu. Bilo je 2-3 prekida, ali uvijek si se vratio, a ja bi, i onakva ljuta, povrijeđena i razočarana, rekla da te volim. Ni zamisliti ne mogu koliko se ona čvrsta, bahata, samouvjerena Ena, uspjela promijenit zbog tebe. Ona je htjela putovat, pisat, fotkat i živjet za sebe. A ti se pojaviš samo tako, sasvim slučajno. Od mog poziva na čaj iz dosade, nastalo je nešto predivno! Promijenila sam svoj pogled na puno stvari. Sada želim samo mali kutak da je naš, da se uvalimo i da me čačkas, onako kako ti znaš. O, kako mi to paše. Najviše od svega mi se sviđaju tvoje sitnice. Zagrliš me malo malo, tek tako u gradu me stisneš i poljubiš u oko. Dok smo vani, nije te briga koliko je ljudi okolo, ti ćeš me grlit i poljubit kad god ti to padne na pamet. Dojuriš do moje zgrade i uvališ mi hrpu slatkiša, poljubiš me i kažeš kako žuriš. Kad spavamo, samo se random okreneš, zagrliš me i tako nekoliko puta i ujutro se toga ni ne sjećaš kad ti spomenem, što mi je još draže.

Najviše sam se zaljubila u tvoje sitnice. Nevjerojatno mi je to što ja ponovno volim!
Volim drugačije, odraslije i ozbiljnije.
Strah me tvog odlaska. Nemoj otić.

Mo cion daonnan. <3

Toliko ne želim sad napisati post.
Toliko sam htjela pisati sretne postove.
Toliko sam nesretna sad.
Toliko sam sve što sam mislila da nikada neću bit.
Toliko toga nije u redu.


Kako se prestaje voljeti preko noći?
Kako tebi tako uspijeva držat ego prije svega?
Kako sam još jučer bila bolja od najbolje?
Kako sam sada nebitna?
Kako ti jebeno uspijeva se toliko uvući pod kužu?
Kako uspiješ biti toliko paradoksalan? Toplo - hladno, nebo - zemlja, voliš me - ne podnosiš me, ljubav - prijatelji. Boljet ćeš ti mene još puno. Zavoljela sam te i više nego što sam ikad pomislila da hoću. Toliko puta sam na ovaj blog došla da napišem koliko mi sreće unosiš u svaki dan i koliko je još uvijek nevjerojatan osjećaj kad zazvoni messenger s tvojom porukom nakon svog ovog vremena, ali jednostavno krenem pisati i nemam inspiracije. To kako se ja osjećam kad smo skupa, to je meni neopisivo i jednostavno prsti ništa ne tipkaju. Kako mi nedostaje sad moja prijateljica koja preko ljeta radi sezonski posao na moru i cijelo ljeto sam bez nje. Al ne, Ena ima faks!! Ima jedno veliko sranje koje ju ne zanima, a ne faks. Kradu nam bodove, ništ ne prolazim, index sa 4 ocjene, tjeraju svoju politiku i nitko im ništa ne može. Nesretna sam skroz. Da je bar ona tu. Da si bar tu.

I dok on sad bezbrižno spava i dok ga vjerovatno boli kurac za mene, ja pušem nos u čarapu jer jebeno nemam maramica. Borim se da ne idem gledat naše slike, njegove slike ili neke gluposti naše koje sam screenshotala. Bojim se kako će sutra izgledat. Ponestaje mi čarapa u blizini.

Helou. Helou.

Petak. Svaki petak.
Zvoni mobitel. "Ajde silazi, odem na benzinsku i kupim te." There he is. "Hoćemo do Lidla ili Konzum?" Ma reko, ajmo do konzuma. Čips, pašteta, 2 peciva, rajčice, žvakaće i voda. Glupo naguravanje do auta. Sjedamo, poljubi me i krećemo. Najdražih 15ak minuta vožnje do njegove vikendice. Prelazak preko pruge i zamijenimo se za mjesto. Ostatak vozim ja. Ma spora sam i svaka rupa je moja, al on mi to dopusti jer zna da volim vozit. Otključavanje, prenošenje stvari unutra, paljenje malih svjećica i ostatak večeri variramo od najboljih maza do.. Da.. :)

Ali kad meni nema ništa dražeg nego kad legnemo i on me približi i svoju glavu stavi uz moju, a ja kada prebacim nogu preko njega. I već u polu snu osjetim kako mi poljubi nos, a ja ga podragam. Otvorim uvijek oči i vidim kako se nasmiješio. I obožavam kako mi, u toj maloj prostoriji, s vrlo malo svjetla, s jednim prstom prolazi po koži, a u meni toplina neka raste. Mislim, nema tog mjesta i nema te osobe pored koje bi radije bila tad.


Luda. Zaluđena. Neobuzdana. Ljubav, šta li je..